Yame i Niyame

Yama

Samokontrola, samodisciplina, upute za ponašanje; yame su univerzalni moralni naputci koji čiste ponašanje i razmišljanje:

1. Ahimsa – nenasilje

Prvi korak i temelj joge u Patanjalijevim Joga Sutrama je ahimsa, nenasilje (a+himsa).
Himsa (nasilje) znači biti protiv nečega, govoriti ili misliti protiv drugih bića: ljudi, životinja i ostalih stvorenja, ali i ideja, riječi, koncepata… Himsa znači ozlijediti sebe ili druge u bilo kojem pogledu. Himsa je unositi u sebe hranu, piće, droge za koje znaš da te truju: himsa je i nasilje prema samome sebi. Ahimsa se odnosi na ponašanje prema svim bićima i prema samome sebi. Nasilje prema drugima počinje od nasilja prema sebi: “Ako si ljut, to je kao da si popio otrov”. Stalna sreća se postiže stavljanjem dobrobiti drugih u prvi plan. Suosjećanje je esencijalni sastojak ahimse: kroz suosjećanje počinjemo vidjeti sebe u drugima. U svijetu ima previše patnje, jer je previše nasilja – a naš je zadatak to promijeniti. Ne brinimo zbog prošlih djela, riječi ili misli: ono što smo učinili u prošlosti nije važno, važno je početi živjeti suosjećajno SAD!

Patanjali sugerira da se buduća patnja može izbjeći, a metoda za to je upravo ahimsa: ne uzrokuj patnju nijednom živom biću, i naposlijetku ćeš i sam biti oslobođen patnje.

Himsa (nasilje) ima tri oblika:

1. djelo
2. riječ
3. misao

2. Satya – istinoljubivost

Satya je dobronamjerna istinoljubivost, iskrenost, integritet i poštenje, podjednako u mislima, riječima i djelima. Istina drugima mora biti ugodna: neugodne se istine ne bi trebale izgovarati. Slijedeći istinu na ovaj način, misli i riječi jogija postaju točne (manifestiraju se) i želje se ispunjavaju. Iskrenost ne mora biti nužno ugodna – zato satya uključuje suosjećanje, ahimsu. Temelj satye nije biti u pravu, već biti pun ljubavi. Brutalna iskrenost nije ispunjena ljubavlju. Najlakši način za prakticiranje istinoljubivosti je bezuvjetna ljubav. Ljubav je najviši izraz istine. Kad se ponašamo iz perspektive ljubavi, u djelima, mislima i riječima prakticiramo istinu. Ljubav je uvijek dobroćudna i nježna, a takve su i riječi izgovorene s ljubavlju. Na osnovnoj razini satya se odnosi na iskrenost, istinoljubivnost, ne-laganje, ne-varanje, ne-prosuđivanje, ne-tračanje, ne-pretjerivanje, na komunikaciju punu bezuvjetne ljubavi i na ponašanje bez skrivenih motiva, i to su temelji svakog jogijskog djela. No satya ima i dublje značenje.

Riječ satya dolazi od sanskritske riječi sat = “vječna nepromjenjiva istina”, dok je ya aktivacijski sufiks “učini”: satya znači “aktivno izražavanje i bivanje u harmoniji s ultimatnom istinom”. Stoga satyu trebamo promatrati iz perspektive pitanja “Što je istina?”. Istina je vidjeti svijet kakav on doista jest: satya znači ne samo da je potrebno izbjegavati neistinu, već i da je naš zadatak tražiti istinu i tražiti način kako vidjeti svijet kakav on doista jest, onkraj iluzije i identifikacije s materijalnim. Tražiti istinu znači tražiti put do duhovnog sebe, do Atmana, i na taj način dobiti uvid u pravu prirodu stvari.

3. Asteya

Asteya znači neotuđivanje, izbjegavanje krađe na svaki način. Asteya znači ne krasti tuđu imovinu, materijalnu i idejnu, ne biti zavidan na tuđem vlasništvu, tuđem uspjehu; rado davati drugome. Ne varati drugoga slatkim riječima, ne zarađivati egoistično pod krinkom iskrenosti. Asteya se odnosi na krađu tuđih ideja i prisvajanje tuđih zasluga. Postoje brojni suptilni načini krađe. Princip asteye znači i da bismo trebali biti zadovoljni onime što zaradimo na iskren način. Ako se zamaramo mislima o tome što drugi imaju a mi nemamo, ideja o tome da uzmemo nešto što nije naše postaje prihvatljiva našem umu, i može dovesti do krađe. Ako se uvjerimo da netko “neće ni primijetiti da mu fali” dajemo smi sebi izgovor za krađu – a svaka krađa vodi u probleme!

4. Brahmacharya

Brahma = apsolutni, vječni, vrhovni Bog + charya = “pratiti” = “ponašanje koje vodi do Brahmana”
Brahmacharya je naziv za jedan od četiri perioda života (“Manu Smrti”) koji se odnosi na edukacijski period, od 14. do 20. godine. Tijekom ovog perioda uče se tradicionalne vedske znanosti i sveti teksovi u Vedama i Upanišadama. Ovaj period života je karakteriziran praksom strogog celibata.

Među hinduističkim svećenicima i u tradiciji Sramane (ne-vedski indijski religijski pokret nastao paralelno s hinduizmom) brachmacharya označava samonametnuti celibat koji se smatra esencijalnim preduvjetom za duhovnu praksu. Seksualna apstinencija za muškog praktičara budizma, jainizma ili hinduizma odnosi se na voljno čuvanje sjemena. Na suptilnijoj razini, brachmacharya uključuje tjelesnu i mentalnu disciplinu, sve dok praktičar napokon potpuno ne izgubi seksualnu želju. Hinduistički tekstovi promoviraju brahmacharyu kao praksu za mentalnu i duhovnu čistoću, pa se apstinencija preporuča i oženjenim muškarcima prije važnih religijskih obreda (yagni). Praksa brahmacharye raširena je među svetim ljudima, koji se pridržavaju celibata kako bi se u potpunosti posvetili i predali guruu ili bogu – to se naziva akhanda brahmacharya (“neprekinuta brahmacharya”).

U svakodnevnom smislu brahmacharya je odgovorno seksualno ponašanje, kontrola seksualnih želja: ako jogi ima partnera, vjeran mu je; ako nema partnera, ne stupa u seksualne odnose. Brahmacharya se odnosi na flertovanje, zavođenje i svaki oblik iskazivanja seksualnih želja. Kako bi zatomio seksualnu želju, jogi se treba posvetiti konstruktivnim mislima i aktivnostima. Osoba u celibatu treba imati vrlo miran i nenasilan stav, treba recitirati ime božje u slobodno vrijeme, učiti kako preusmjeriti seksualnu energiju na pozitivan način prema konstruktivnim djelatnostima, koje će dovesti do poboljšanja društva.

5. Aparigraha

Aparigraha je načelo umjerenosti, ne-pohlepe, ne-posesivnosti, ne-nagomilavanja stvari, hrane, ljudi, predmeta, ideja. Aparigraha se odnosi i na prianjanje na bilo koju vrstu prolaznoga, materijalnoga, nestalnoga, i prikupljanje toga kako bismo se osjećali “zaštićeni” i “sigurni”. Uzrok grabljenja i pohlepe, prikupljanja viška stvari, jest egzistencijalni strah, strah od smrti, od nestajanja – i zaboravljanje činjenice da mi jesmo vječni, besmrtni, neuništivi. Aparigraha ne znači potpuno se odreći stvari i ljudi, već ne biti pohlepan i biti svjestan vlastitog ponašanja i razmišljanja, imati kontrolu nad sobom. Na primjer, hrana jest esencijalna potreba koju moramo zadovoljiti kako bismo tijelo održali na životu, no kad zadovoljimo glad – zašto bismo jeli još? Je li pohlepa razlog, ili želja da budemo sigurni da više nikada nećemo biti gladni? Ako je tako – nikada nećemo biti zadovoljeni.

Sve što nas okružuje – dragi ljudi, materijalno okruženje, države i društva – sve se to stalno mijenja. Usidriti naš identitet u nešto promjenjivo vodi u patnju. Na taj se način nećemo osloboditi najviše patnje: stalnog rađanja u krugu samsare. Identificiranje s prolaznim drži nas u privremenoj realnosti. Nezdravo vezivanje uz ljude i stvari uzrok je ponovnog rađanja: stalno gubimo sebe u svijetu koji nas okružuje, umjesto da se pronađemo unutar njega. Umjesto grabljenja prolaznih i promjenjevih stvari, pogledajmo u vlastitu jezgru koja je nepromijenjiva – i to je ono što će nas učiniti sigurnima i osloboditi nas straha.

Niyama

Obuzdavanje, samokontrola, suzdržavanje, pridržavanje pravila; niyame su dužnosti ili obaveze kojih se pridržava jogi, njegov odnos prema samome sebi. Niyame su opisane u drugom poglavlju Joga Sutri, a odnose se na čistoću tijela i uma (saucha), njegovanje stanja zadovoljstva (santosha), disciplinu (tapas), učenje o sebi i čitanje svetih tekstova (svadyaya) te prepuštanje vlastitom duhovnom izvoru (ishvarapranidhana).

1. Saucha – čistoća

Saucha se odnosi na unutarnju i vanjsku čistoću: tijela i uma, osjetila i misli. Neovisno o tome koju jogu prakticiramo, radimo li samo asane, pranayamu ili meditaciju – joga je uvijek praksa pročišćavanja svih naših sustava, a posljedica je pročišćavanje naših života. Joga radi na svim razinama, a čišćenje tijela i uma, nutrine i okoline poziv je prani da neometano teče – našim tijelima, ali i prostorima u kojima bivamo. Saucha podrazumijeva pražnjenje smeća i otklanjanje suvišnog. Na osnovnoj razini saucha se odnosi na tjelesno čišćenje: pranje tijela, čišćenje jezika i zubi, nošenje čiste odjeće, jedenje hrane koja podržava život… svakodnevna praksa sauche rezultira time da se osjećamo bolje u vlastitoj koži.

Na dubljoj razini saucha se pojavljuje u našim životima na mnoge druge načine: saucha znači čišćenje energije, pa se odnosi na čistoću, održavanje i organizaciju prostora u kojima prebivamo. Čista prostorija u kojoj nema viška stvari odiše lakoćom i prana njome neometano teče, dok u prostoriji u kojoj ima previše namještaja, prašine, zaboravljenih novina i odjeće koja visi naokolo – nema protoka energije. U čistoj prostoriji bez viškova i zaostale energije mnogo je lakše disati i raditi; a samo pospremanje je meditativno i djeluje terapijski. Saucha u praksi znači prepoznavanje činjenice da sve ima svoje mjesto – i da postoji mjesto za sve.

2. Santosha – zadovoljstvo

Zadovoljstvo dolazi iznutra; nema potrebe za traženjem zadovoljstva u izvanjskom svijetu niti u fantazijama. Samo mi možemo prihvatiti bez zadrške sve što trenutno imamo i jesmo, i samo ako zaista bivamo zadovoljni time što jesmo, činimo i posjedujemo, možemo dostići samorealizaciju.

Santosha znači prepustiti se prirodnom tijeku, ne biti progonjen željama i nagonima, već iskreno i istinski uživati u vlastitom bivanju, u veselju koje život donosi, u svakom dahu, u svakom trenutku. Kad želje i navike vode naš govor, djela i misli, naginjemo nezadovoljstvu i nemiru. Oslobodimo se želja i obrazaca ponašanja, ne tražimo više nego što imamo, uočimo koliko smo sretni i što sve imamo, budimo zadovoljni svime što jesmo, što činimo i što posjedujemo. Santosha je prestanak podlaganju neumoljivim željama, preprekama moksi = oslobođenju.

3. Tapas – disciplina

Riječ tap označava vrućinu, vatru, gorenje; unutarnju vatru. Tapas znači goriti za svojom praksom, za samorealizacijom, za dostizanjem stanje joge – jedinstva. U jogijskoj tradiciji poznata je ideja unutarnje vatre koja čisti jogija i pogoni ga prema postizanju prosvjetljenja. Tapas je vatra koja ga tjera da grabi dalje nimalo laganim putem sadhake, da njeguje samodisciplinu i samokontrolu, pomnost i fokus, jednostavnost i integritet. Tapas je koristan za razvijanje osobne prakse, tjelesne kao i umne discipline, kontrole misli i želja – kroz tjelesnu disciplinu, pravilan govor, istinoljublje, nenasilje, ljubav prema svim živim bićima i predanost božanskom. Tapas pomaže jogiju da djeluje bez sebičnih motiva ili primisli o nagradi. Toplina koju tapas generira sagorit će nečistoće, ali i potaknuti iskru božanskog iznutra, kažu Joga Sutre. Tapas se odnosi i na svaku aktivnost koja tjera jogija da kontrolira nagone. Iza ideje tapasa leži i ideja da možemo usmjeriti svoju energiju i entuzijazam u koji god dio svojeg života želimo i dostignemo ultimatni cilj – jedinstvo.

Tapas znači dosljedno i postojano stremljenje prema ciljevima: od toga da stanemo na prostirku svaki dan, da sjedimo u meditaciji svaki dan, ali i da oprostimo prijatelju ili roditelju po tisućiti put… Tapas je mnogo suptilniji i sveobuhvatniji od ideje stalne prakse: to je praksa uključena u svakodnevni život i odnose s okolinom.

Tapas je volja da radimo i odradimo što smo zamislili; vatra koja nas goni da razvijemo disciplinu, entuzijazam; tapas je goruća želja za učenjem. Tapas možemo primijeniti na sve što želimo da se dogodi u našim životima: od sviranja instrumenta, promjene prehrambenih navika, njegovanja empatije i zadovoljstva… Trud koji ulažemo u disciplinu direktno utječe na njegovanje zdravih navika i odvikavanje od nezdravih. Prakticiranje asana je tapas, ali u trenutku kad postanemo ovisni o prakticiranju asana – naš je tapas prestanak prakticiranja asana. Jedan od ciljeva tapasa je prekinuti sve što radimo bez promišljanja, jer su to postale navike. Kad koristimo volju kako bismo prestali s kondicioniranjem, oslobađamo se nesvjesnih akcija koje rezultiraju patnjom.
Disciplina je put do sreće.

4. Svadhyaya – učenje o sebi

Riječ svadhyaya ima više značenja, a uključuje proučavanje Veda i drugih svetih tekstova te promišljanje o sebi i o Sepstvu. U ortodoksnom brahmanizmu i u tradicionalnom smislu znači studiranje tekstova i darshana (vizija) koje pomažu razumijevanju prirode Paramatmana. Svaka aktivnost koja potiče svjesnost i razmišljanje o sebi (Sepstvu) jest svadhyaya. Svadhyaya se odnosi na promišljanje o našim akcijama, reakcijama, odnosima; bilo u obliku promatranja daha u meditaciji ili primjećivanja emocija koje se događaju u svađi. Svadhyaya znači stalno inzistiranje na svjesnosti i prisutnosti u svim našim aktivnostima, mislima i naporima. Svadhyaya je aktivna prisutnost i stalno opažanje naših akcija, a također i proučavanje prirode Sepstva. Praksa svadhyaye dovodi nas bliže Sepstvu.

Svadhyaya je stalno podsjećanje na pravu prirodu Sepstva, duboko znanje o jedinstvu s njime. Svadhyaya ruši iluziju odvojenosti od dubljeg sebe, od svoje ultimatne prirode, od svega oko nas, od nas samih i svijeta. U jogijskoj praksi svadyaya je vezana uz istraživanje i proučavanje jogijskih tekstova, ali i uz stalni napor da sami sebe poboljšamo, svim alatima koje imamo na raspolaganju.

5. Isvarapranidhana – predavanje božanskom

Isvarapranidhana je predavanje božanskom, ultimatnom, prirodi svih stvari. Isvara je Bog, ultimatno biće ili životna sila, dok pra-ni-dha-na znači predaju ili ponovno sjedinjenje. Zadnja stepenica u jogi je predaja višoj svijesti i potpuna vjera u njezinu apsolutnu podršku. Predaja svojih djela božanskome, kontemplacija o Jednome kako bi zaista i dostigao jedinstvo, priznavanje da postoji sveprisutna sila koja je veća od nas i koja je temelj svega. Isvarapranidhana znači da usklađujemo svoju vibraciju sa Stvarateljem, i da sami postajemo Stvaratelj.