Prihvaćanje sebe je putovanje, a ne od-redište. Ova priča vodi vas kroz tešku unutarnju borbu i preispitivanje, sve do trenutka pronalaska mira.

Ne znam kako je kod vas, ali ja sam sama sa sobom imala najveće izazove da donesem odluku o tome kako ću prihvatiti samu sebe, onakvu kakva jesam – bez maski, bez igranja uloga, bez prijetvornosti koja bi odgovarala pojedinom sustavu, društvu, zajednici, okolini, poslu, partneru, obitelji… ikome, igdje.

Donijeti takvu odluku nije bilo nimalo lako, a zasigurno nije ni trajalo kratko. Da me bolje razumijete, najbliže čime vam to mogu opisati je tema drame Samuela Becketta: “U iščekivanju Godota”. Osim, naravno, moj kraj nije kao njihov… ali o tome kasnije.

Čekanje, čekanje, samo isprazno čekanje u kojem se ništa ne događa. U kojem se, umjesto dva glavna lika (sjećate se sigurno te lektire, Estragona i Vladimira – dvoje lutalica), ja razgovaram, prepirem, svađam, urlam pa mirim i na kraju dodvoravam sama sebi ne bi li mi bilo malo lakše i mirnije u tom tijelu koje kipi od vrtloga neizgovorenih želja, čežnji i pitanja. Od izgovaranja rečenica kakve sam htjela, a ne morala izreći (da bih bila bolje prihvaćena, “dobra curica” – fuj! 🤮).

Postavljam si pitanja: hoću li lijevo ili desno, volim li slatko ili slano, sviđa li mi se više blues ili neki moderan pop, narodnjaci ili rock? (Nemam pojma!) Volim li društvo ili bih radije bila sama, jesam li ekstrovert ili introvert, jesam li uopće voljela svog partnera, ovog zadnjeg ili ijednog prije? Volim li seks ili sam to odrađivala iz dužnosti, je li mi uvijek bilo lako biti majka ili su postojali momenti kad bih sve poslala dovraga (pa čak i svoju djecu koju obožavam iznad svega)?

Pitanja ne staju, a odgovori dolaze i dolaze. Bujica me zatrpava, prelazi preko mene, a ja se ne mogu obraniti, odmoriti, uzeti zraka da to sve polako prožvačem. Onda se ponovno svađam sa sobom jer opravdavam stavove, branim sebe, pa branim te ljude, odnose, svog šefa, svoju sestru, svog dečka, svoju frendicu – svi su oni bili u pravu. A kad sam, dovraga, ja bila u pravu? Kada se mene pitalo što bih ja, što ja volim, što ja hoću, gdje ja sebe vidim u svemu tome? 🤯

Sve me to izjeda, ali ja i dalje ništa ne poduzimam. Samo čekam, kao oni frajeri što čekaju Godota, pa nisu sigurni bi li čekali ili bi se radije objesili na drvo kojem bi grana odmah pukla – nije neki podvig! Najlakše se objesiti, ili najteže (ali to je druga tema)… Uglavnom, nisam se objesila, budući da ovo sada pišem (ali da je bilo tih misli, o da…).

Ali, u tom čekanju nešto se ipak događa. Koliko god mislili da smo pasivni jer se ne mičemo s mjesta, da stagniramo ili čak idemo unazad, stvari zapravo nisu takve kako izgledaju izvana, kako se čine na prvu.

Korak unazad zapravo nam daje drugačiju perspektivu, pregledniju i cjelovitiju sliku u kojoj vidimo puno više mogućnosti nego dok smo bili “kao bliže”.

Slika toga gdje smo bili (prošlo svršeno vrijeme – amen) i koje su nam opcije kamo ćemo doći (futur prvi), sad izgleda nekako čišća, bliža, ne tako komplicirana, a opcije same naviru. Zapravo, ja sada mogu gledati i birati, kao u izlogu! Wow, kako dobro! ✨

I tako, nakon bura i oluja, i more se mora smiriti, jer ništa ne traje vječno, pa tako ni naše čekanje. Nitko od nas ne može čekati zauvijek, dosadio bi Bogu i narodu (tako se barem kaže), zato nas neka sila gura… Onaj Godot kojeg smo čekali napokon se pojavi! Zapravo, cijelo je vrijeme i bio tu, gledao kako se koprcamo, nudio slamke, pojaseve za spašavanje, bacao užad, ali ne, mi smo odlučili da ćemo sve sami. Pa smo to i dobili – sami kroz bure i oluje!

Mirno je more napokon, izgleda savršeno i predivno. Mami svojom staklenom površinom koja se presijava kao najsjajniji dijamant. Ispod te površine vrvi tisuće i tisuće života, baš kao i u nama samima. Što ćemo s njima, kako ćemo ih sačuvati, što ćemo im dati, kamo ćemo ih usmjeriti – to samo mi znamo.

I naravno, Godot. Jer on je ionako uvijek s nama. 🙏

Preuzeto uz dopuštenje sa stranice https://danijela-loncaric.com/ autora Danijele Lončarić.