Moja drama s Urdhva Danurasanom

Updated 23. studenoga 2017.

Vjetrovito jutro u Rishikeshu. Topla indijska klima i misli neopterećene svakodnevicom čine tijelo mekim i poslušnim. Odgurujem se rukama od poda, stopala se drže čvrsto za pod, kukovi slušaju, snaga u stomaku podržava moje želje. Naglo ustajem. Čvrsto stišćem ruke sklopljene ispred srca, tresu se. Lice kao da će mi se raspuknuti, oči se pune suzama. Tijelo vibrira, iznutra poskakuje. Jedva se suzdržavam da se ne raspadnem, da se ne skvrčim i ne spustim čelo u hladni pod, u znak beskrajne zahvalnosti koja me cijelu prožima.

Ispod oka gledam kolege jogije… zabavljeni svojom praksom, ne vide suze koje se nekontrolirano slijevaju niz moje ganuto lice. Saginjem glavu prema natrag, hrabro spuštam dlanove u ofucani mat na kamenom podu. Pitam se hoću li uspjeti ponovno. Ne vjerujem u ishod, ali da, dižem se na noge. Reakcija je još jača, emocionalni centar eksplodira. Ridam, ne mogu se suzdržati. Oko mene jogiji drže pažnju na svojem drishtiju. Zahvalna sam na tome, ne vide ili se prave da ne vide kako se čitavo moje biće izbezumilo od emocionalnog trenja, za koje osjećam da je izuzetno ljekovito. Četiri godine svakodnevne muke tog je jutra rezultiralo željenim plodom. Prvi put ikad uspjela sam se dići iz Urdhva Danurasane.

Traume i emocionalne potrese skladištimo u tijelu – to je jedan od varljivih mehanizama mračnih sila našeg uma, moć da pohrani iskustva u samoj srži našeg materijalnog bića, u tijelu, u dijelu nas s kojim doista osjećamo da jesmo jedno, kako bi nas ta iskustva ‘zaštitila’od potencijalnih sličnih iskustava. Zbog toga dojmovi pohranjeni u tijelu, često negativno određeni, definiraju naše ponašanje u svakom trenutku našeg života – jer je tijelo bitan dio nas, jer djelujemo ovisno o tome kakve informacije iz tijela primimo. A primamo ih stalno, nemilice, bez kontrole i bez filtera, nesvjesno i bez preuzimanja odgovornosti za njih.

Krute misli čine tijelo krutim. Zbog pohranjenih teških doživljaja naše tijelo postaje teško, zgusnuto, pogotovo u dijelovima u koje smo ugurali nesvjesna sjećanja, s kojima se nismo imali snage ili znanja suočiti kad su se dogodila. Kako bismo otpustili te zgusnute i krute emocije želimo tijelo omekšati, dati mu prostora, otvoriti sve njegove kanale, produbiti razumijevanje za njegove potrebe, potaknuti živčani sustav da dodatno poradi na tim pohranjenim sjećanjima. Kroz tijelo liječimo um, oslobađamo ga zadanih obrazaca. Tako ‘radi’ joga: oslobađa nas tjeskoba i strahova kroz ustrajan rad na tijelu. Otvaramo područja u kojima držimo zarobljena iskustva, puštamo ih da izađu, da se pokažu i na taj način ih ostavljamo iza sebe. U tijelu su pohranjeni najveći užasi davno prošlih iskustava, koje nosimo sa sobom nesvjesno ugrađene u samu srž našeg materijalnog dijela. Zbog informacija koje smo utrpali u tijelo i od kojih se naše tijelo sastoji, reagiramo nesvjesno na većinu svakodnevnih situacija ovisno o prošlim iskustvima.

Emocionalne blokade skladištimo u određenim dijelovima tijela ovisno o njihovim uzrocima i posljedicama: najčešće ih zadržavamo u prsima i u gornjem dijelu leđa, u području između lopatica, u dijafragmi. Nesigurnosti rado zabarakadiramo u području zdjelice, strahove od neuspjeha i suda okoline u zgrčenim ramenima, neriješene odnose čuvamo u području grla. Čitavo je tijelo puno zaostalih dojmova, zakrčeno traumama, iskustvima koje smo protumačili kao negativna, sramovima i strahovima – i zbog toga radom na tijelu rješavamo emocionalne zaostatke koji nas sprečavaju u daljnjem razvoju. Zbog toga smo sretniji ako redovito radimo jogu, i zbog toga joga mijenja našu osobnost.

Stari jogiji bili su majstori zanata liječenja uma radom na tijelu: znali su točno kojim načinima pokretanja tijela možemo izbiti iz sebe najdublje strahove i sramove. Zato je joga toliko djelotvorna, i zato svaki praktičar joge nakon perioda redovite prakse dojavljuje da ga je joga promijenila, učinila mirnijim i sretnijim. Zato je put joge kroz tijelo ujedno i poligon za samorazvoj.

Ponekad je za rješavanje duboko ukorijenjenih i dugi niz godina skladištenih problema potrebno uložiti godine svakodnevnog predanog rada.

Svaki jogi koji se posveti jogijskoj praksi vrlo brzo shvati gdje je pohranjena najveća količina njegovih negativnih utisaka. Mentalno, mirimo se s njima i dajemo im pozitivan predznak, jer ta su nas iskustva izgradila i da nije bilo njih mi danas ne bismo bili osobe koja jesmo. To znamo umom, i na tome radimo kroz meditaciju, mantranje, pranayamu i druge jogijske tehnike. No, ponekad su naše traume toliko duboke da nema tog mentalnog procesa kojim bismo ih otpustili – jer toliko su dugo dio nas da ne znamo da su višak, a bile su u tom trenutku toliko jake da su nas definirale, pa je njihov utisak duboko ukorijenjen u nama i smatramo ga neodvojivim dijelom sebe.

Zbog toga je moja reakcija na ustajanje iz Urdhva Danurasane bila toliko snažna: dovelo je do oslobađanja ogromne količine uskladištenih emocionalnih utisaka. Urdhva Danurasana snažno utječe na živčani sustav, otvara prostor u kojem skladištimo prošlost, daje nam priliku da dopremo do starih rana – i zato su reakcije na ovu asanu često burne, pogotovo kad dođe trenutak kad smo spremni otpustiti nešto što smo pohranili. Nije čudno da netko na satu joge zaplače baš u Urdhva Danurasani. Kad se to dogodi, to je sjajno iskustvo, to je rezultat otpuštanja neke davno nastale blokade.

Nije me nimalo iznenadilo što se upravo meni, nakon dugog niza godina svakodnevne jogijske prekse, upravo takva burna reakcija i dogodila. Dugo sumnjam da sam u dijelovima tijela koje Urdhva Danurasana pokreće uskladištila neke doista mračne emocije, koje vučem desetljećima i koja nesvjesno upravljaju mojim postupcima.

Još dok sam bila djevojčica nisam mogla napraviti most. Moje tijelo to nije htjelo. Gledala sam pomalo zavidno svoje prijateljice koje su se bez problema prebacivale s nogu na ruke, no nikada nisu saznale da ja to ne mogu… Kompenzirala sam tu nemoć drugim vještinama i lažnim prpošnim stavom popularne cure, pa nitko nikada nije saznao da ja ne mogu izvesti taj, za to doba života vrlo jednostavan pokret.

Odrastala sam vježbajući karate, mahnito štitila prsni koš od potencijalnih udaraca i učila se braniti od svijeta štiteći srce. Nitko nije tražio od mene da uđem u most, i taj je pokret bio zaboravljen. Nerazumijevanje u roditeljskom domu iz dana u dan sve je više zatvaralo emocionalni centar, a tinejdžerski dani donijeli su turbulencije na koje je malo tko spreman (i koje većina nas i dalje nosi uskladištene u tijelu). Pobjegla sam od kuće, upisala faks, pronašla puno ljubavi, izgradila samopouzdanje, pa se polako, godinama, liječila od davno zaboravljenih, ali uvijek u dubini svake akcije i misli prisutnih muka iz davno prošlog života, koji više ni na koji način nije bio relevantan.

Zanimljivo je koliko je godina potrebno za liječenje jednog mučnog trenutka koji zaglavi kao bitno iskustvo u našem tijelu. Ako se to iskustvo dogodilo dok smo bili ranjivi, još je više snage potrebno da ga nađemo i s njime se izborimo.

Godinama sam radila jogu, ali nisam ulazila u Urdhva Danurasanu. Znala sam da tamo leži okidač za mnoge moje reakcije. ‘Zakloni su ulazak u prošlost’, ‘u leđima čuvamo svoje tajne’, kaže joga. Urdhva Danurasana jednog je dana jednostavno došla na red, trebalo se s tim problemom pozabaviti. Zanimljivo, moj je učitelj joge odmah znao da je to moja slaba točka i suptilno me natjerao, znalački, da se s time suočim. Danas, kad sam i sama  učiteljica joge, znam točno kako je to znao, i posve mi je jasno da jest. Jer kad postanete učitelj joge, na tijelima vidite područja u kojima se zadržavaju mračne sile.

Moja drama s Urdhva Danurasanom snažno se pojačala s idejom da još iz te intenzivne i tjelesno vrlo zahtjevne asane, za koju treba ne samo puno strpljenja već i sirove snage – moram i ustati. Više nije bilo mjesta za ‘varanje’: izvodila sam tu asanu krivo i loše, znala sam da varam i to je varanje izazivalo dodatnu frustraciju. Ustati iz Urdhva Danurasane značilo je da je moram početi izvoditi pravilno, i da moram ući u ‘Mordor’. Jednostavno, nije bilo više odgađanja: došlo je vrijeme da se suočim s time.  Znala sam da u tom pokretu postoji nešto što će me dovesti do oslobođenja… ali put do slobode pun je frustracija neuspjelim pokušajima.

Od tog trenutka do trenutka ‘uspjeha’ prošle su duge, mučno duge četiri godine. Četiri pune godine svakodnevnog pokušavanja, svakodnevnog histeriziranja zbog nemogućnosti tijela da se ponaša na željeni način… izgovori kao ‘tijelo nije dovoljno snažno’ ili ‘moja ramena krivo stoje’ bili su oduvijek samo izgovori. Od stalnih pokušaja tijelo je trpjelo ozbiljne povrede, ozbiljne ozljede, koje su dodatno davale izgovor za nemoć, za neuspjeh.

No, ustrajnost daje rezultate, i ma koliko se mi osjećali nemoćno i frustrirano, teško i nefleksibilno, jednog dana ćemo stići do rezultata. Meni su trebale četiri godine za ovaj, a trebat će i mnogo više za neke druge… Joga je put, put samospoznaje, put liječenja uma kroz tijelo, prema slobodi. I zato nema odustajanja, jer jednog dana će doći na naplatu sav naš trud i rad, i sve te izazove koje pohranjujemo unutar sebe jednog dana ćemo jednostavno – otpustiti. I biti slobodni.

I tražiti dalje sve ono što nam smeta da živimo život obasjan suncem, polako se rješavati svojih dilema, strahova, uskladištenih trauma… dok jednog dana ne shvatimo da jesmo, doista i potpuno, slobodni.

Nije važno koliko će dana proći do tada. Ono što je važno jest svaki dan napraviti mali korak prema tome, na svaki način koji nam je dostupan. Iako ja ponovno u ovom trenutku dok pišem ovaj tekst ne mogu ustati iz Urdhva Danurasane, jer sam ponovno našla način da se ozlijedim i da ponovno moram ući i istražiti područja svojeg nesvjesnog koje treba liječenje, sretna sam jer znam – da je moguće. Da je samo pitanje dana kad ću ponovno, kao tog jutra u Rishikeshu, naglo ustati i isplakati neki dio svojih davno zaboravljenih sjećanja, i da će me to učiniti boljom osobom. U međuvremenu znam da su me sav taj luđački trud, sva ta težina osjećaja nemoći i svo to silno histeriziranje koje prati moj odnos s Urdhva Danurasanom, naučili suosjećanju i tome da s mnogo više empatije mogu pristupiti svojim učenicima i njihovim problemima. Znam da unatoč svim našim izgovorima – možemo sve na što uperimo svoju pažnju, sve čemu damo dovoljno truda. Sve je moguće. I zato nema odustajanja, sve dok i zadnju sjenku ne istjeramo na svjetlo. Jer sloboda je predragocjena da bismo imali izgovore.

Foto: Sanja Radović