Samo što je prošlo uskršnje jutro u kojem svi zajedno slavimo vjeru i nadu u novi život, prepuni razumijevanja, željni sklada, života bez osuđivanja i bez upiranja prstom, motivirani crkvenom propovijedi koja i inače svake nedjelje ukazuje na to kako bi život trebalo živjeti, već na samome ručku, ili bolje reći nakon ručka, i nakon par nazdravljanja i popijenih čašica, mijenja se energija, teme razgovora i općenito viđenje života i ljudi u njemu. 🤔 Reći ćete, pa što, zato i postoje obiteljski ručkovi – kad smo svi zajedno, kad se družimo, kad smo svi na okupu, kada čuvamo obiteljsku tradiciju, razgovaramo o svemu i svačemu i, konačno, stvaramo sjećanja… I da, tako to jest u većini slučajeva, i sjećanja ostaju, to garantiram, ali ostaju li uvijek sa slatkim okusom na usnama ili baš i ne, to je već druga stvar.
Ne znam je li tako kod Vas, jer možda živite u balansiranim obiteljima u kojima se sve savršeno poklapa, a za razgovor i temu bira se vrijeme, mjesto i trenutak, ali kod mene i mojih toga baš i nema.
Moja obitelj nije ni velika ni mala, ovisno o tome što tko podrazumijeva pod tim pojmovima, ali uz žive i zdrave roditelje te moje dvije sestre i njihove muževe (u savršeno posloženim brakovima), moji su se roditelji obogatili za još osmero unučadi, od kojih je polovica moja – ravno četvero! Statistički gledano, ja vodim 2:1 ispred svojih sestara u smislu brige o natalitetu, a uz to isto tako prednjačim i u broju muževa. Odnosno, imala sam samo jednog, ali četvrto dijete nije iz tog braka, već je rođeno nakon rastave, pa se onda može računati da sam ih imala bar dva, kako to drugi gledaju i računaju… Jer, broj muževa ili partnera jako je važan, čak i 2022. godine, jer nikad se ne zna… Dodatno, nakon braka i četvero, sad već odrasle djece, ja sam solo… A to zasigurno ne znači ništa dobro… Barem ne za mene i moj obiteljski status… 🤷♀️
Vjerujem kako sad i sami imate neke upitnike iznad glave, i to je u redu, jer ih još uvijek imaju i oni meni najbliži – mislim na sestre, njihove muževe, ali i roditelje. Koliko god da sam ja otvorena i razgovorljiva osoba, očito još uvijek nisam ponudila dovoljno objašnjenja ili odgovorila na sva nepostavljena pitanja za koja vidim da postoje u tuđim glavama, ali ne izlaze iz usta, kao da su ostala zalijepljena na nepcu poput slatke karamele koja se nikako ne da skinuti, pa je, pokušavajući je odlijepiti, na kraju i progutamo, baš kao i pitanja koja se ne usudimo postaviti, ili barem ne dok ne dođe trenutak za “In vino veritas”!
Kako god bilo, odgovorila ja na sve ili ništa, uvijek nekako dođem na red i već otprilike znam što me čeka i koji će komentari, pošalice ili riječi izaći kroz usta određenih osoba nakon čašice ili dvije…
Svi oni koji su imali iskustvo prekida veze za koju su mislili da će trajati zauvijek, ali je nešto pošlo po zlu pa nisu ostali s tom osobom dok su se drugi tome nadali; ili su se rastali, a nitko ne vidi razlog zašto; ili su izabrali “krivog” partnera jer “gdje su ti oči bile da izabereš baš nju/njega”; ili su bili na “krivom mjestu u krivo vrijeme” jer “da imaš glavu na ramenima koja ti nečemu služi, ne bi išao/išla tamo”; ili su jednostavno smogili snage i izabrali reći “NE” naglas, a zatim poslali sve u tri…, zapravo će sami znati kakvi komentari, riječi te nesuvisla pitanja i odgovori koji odmah slijede dolaze u takvim situacijama.
Možda sam zato prestala ići u crkvu i na redovita misna slavlja – zbog prikrivenog licemjerstva koje ostaje u ljudima, čak i nakon propovijedi koja bi trebala preispitivati dušu, širinu našeg shvaćanja, a još više razumijevanja i prihvaćanja.
Možda zbog toga što se to nerazumijevanje često prelamalo preko mojih leđa, sada više, bolje i dublje gledam ljude, njihove životne priče i osjećam bol i žuljeve od cipela u kojima stoje. Možda zato pokušavam stavljati drugima flastere na mjesta gdje boli i ne dam da im se prisilno trgaju šavovi koji još nisu spremni za vađenje. I na kraju, možda zato češće podsjećam sve oko sebe (i usput sebe samu): ne sudite nikome, da i vama ne bi bilo suđeno… 🙏
Nikad ne znamo kakvu tko bitku vodi, sa sobom ili s drugima! Zato, ako možete, ponudite i dajte ruku, ali u isto vrijeme, ako zatreba, ugrizite se za vlastiti jezik kako ne bi nekoga usmrtio svojom otrovnom oštricom. 🤫
Preuzeto uz dopuštenje sa stranice https://danijela-loncaric.com/ autora Danijele Lončarić.
