Inverzije – Pobijedimo gravitaciju!

Updated 3. travnja 2017.

Inverzije su vjerojatno najzanimljiviji jogijski položaji – i za izvođenje i za gledanje izvana. Izazovne jer traže samopouzdanje, snagu i iznad svega povjerenje u vlastite sposobnosti, inverzije su poslastica za jogijskoj istraživača. Ne čudi stoga da na većini fotografija na Instagramu koje dijele jogiji diljem svijeta stoje – naglavačke. I ako se zapričate s nekim jogijskim čudakom, doći ćete do ludih recepata kako se dovesti u stoj na jednoj ruci s nogom iza glave… no, s inverzijama treba početi polako i onda otpuštati kočnicu dok se ne pojavi to suludo povjerenje u samoga sebe, svoje tijelo i nadasve – svoju volju. Jer inverzije su put do vladanja vlastitom voljom i upravljanja svojim namjerama – zato se kaže da su one put do samorealizacije. Kako? Kako?!

Definicija inverzije je položaj u kojem je ‘srce iznad glave’: daje nam priliku da promotrimo svoje misli i akcije iz perspektive srca, a ne uma. Gledati svoju situaciju iz drugog kuta upravo je ono na što upućuje i potiče joga, a inverzija je prilika da promotrimo svijet – naopačke. Ne samo iz drugog kuta, već iz suptilne perspektive iz koje odlučujemo intuicijom, a ne razumom.

Budući da je promatranje bilo čega – a pogotovo samoga sebe – iz drugog kuta izazovan zadatak, mnoge asane koje izvodimo naopačke velik su izazov: zahtijevaju spretnost, snagu, kontrolu te – kao i svi jogijski položaji – prepuštanje i povjerenje. Inverzije su zato smještene najčešće na kraj naše jogijske prakse, kad smo već očistili um i doveli tijelo u vezu s voljom, kako bismo praksu završili najzanimljivijim senzacijama.

Osim što inverzije dovode do propitkivanja vlastite perspektive, jako su korisne samome tijelu, možda čak najkorisnije od svih jogijskih položaja. I laiku je već na prvi pogled jasno da – budući da čitav dan stojimo na nogama – okretanje naopačke mora dovesti do balansa krvožilnog sustava, osloboditi organe, mišiće i vezivna tkiva težine gravitacije te čitavom lokomotornom sustavu dati da nakratko bude iznenađen vlastitim položajem. Živčani sustav odmara dok smo naopačke, jer iako teoretski postoji opasnost da iz neke ozbiljnije inverzije padnemo i ozlijedimo se, živčani sustav zna da je jedini trenutak u kojem sami sebi dozvolimo okretanje naopačke – onaj kad smo mirni i kad nema stvarne opasnosti.

Inverzije nas pomlađuju (jupii!): izokreću djelovanje gravitacije na tijelo – kako izvana tako i iznutra – i na taj način masiraju organe, detoksificiraju ih, stimuliraju ih na pokret i na taj način kontriraju stagnaciji. Ova aktivnost iznutra ima pozitivan učinak na mišiće i kožu, a budući da inverzije zadržavamo relativno dugo, to izometričko iskustvo (kontrakcija mišića tijekom dužeg perioda) može poboljšati gustoću kostiju.

U inverzijama nije zanimljivo samo umu, već je jako zanimljivo i (fizičkom) srcu, jer inverzije okreću krvožilni sustav naopačke: uobičajeno je da arterije cirkuliraju svježe oksidiranu krv u sve dijelove tijela, a onda vene moraju, uz pomoć mišića, prkositi gravitaciji i dovesti krv natrag do srca. Okretanje naglavačke tu aktivnost čini laganim zadatkom, a posljedice su brojne (npr. prevencija proširenih vena: jogiji to nemaju . Srčani udari. Jogiji ni to nemaju).

Budući da je ljudsko tijelo sustav međusobno povezanih fenomena i nijedan dio nas ne radi baš ništa samostalno, tako i u ovom slučaju sustav reagira u svim kategorijama: jaki mišići i moćna cirkulacija djeluju na lakoću disanja i snažan probavni sustav, što utječe na volju, disciplinu i emocionalnu čvrstoću. Jak imunološki sustav daje nam dodatan polet, smanjuje stres i tjeskobu, zbog čega se pojačavaju samopouzdanje i koncentracija, stimuliraju energetski centri i dovode do osjećaja umirenosti, radosti, optimizma..U inverzijama pogotovo profitiraju žlijezde i čitav endokrini sustav – s naglaskom na hipofizu i epifizu, najpopularnije žlijezde u svijetu jogija – koje reguliraju stanični metabolizam te na taj način čine tijelo i um zdravim, balansiranim, vitalnim i punim optimizma.

Ukratko, inverzije su čudo – zašto već niste naopačke?!

Znatiželja vs. strah
Zaključak je da inverzije na tijelo djeluju fantastično, no prava vrijednost inverzije je u djelovanju na um. Mir, duhovni rast, povjerenje u sebe i svoje znanje, samopouzdanje; sve su to kvalitete koje gradimo – naopačke. Srećom, kad smo bili djeca obožavali smo se okretati naglavačke, pa se i kao ‘odrasli’ ljudi (priznajte, kad ste odrasli?) sjećamo da je to bilo zabavno i zanimljivo iskustvo. Zbog toga strah koji se javlja kad gledamo svijet naglavačke iz tijela i uma odrasle osobe – strah od nepoznatog, od promjene (u čijem je temelju strah od smrti) – možemo utišati znatiželjom.

Zašto bismo to radili, pitate se?

Jer… želimo biti sretni!
Lagani, neopterećeni, bezbrižni. Ponekad i neustrašivi. Naime, svi su ti benefiti inverzija na tijelo koje smo pobrojali fantastični, no ono što zapravo inverzija čini jest – iskreno te veseli! Okrenuti se naopačke asocira na djetinjstvo, na igru, na znatiželju, bezbrižnost… i zato okretanje svojeg svijeta naopačke vodi u razigranost i opuštenost, a dezorijentacija koja se događa kad stvarnost odjednom promijeni smjer vrlo je zabavna – ako se ne bojimo. To je taj ‘ako’ koji čini razliku, kako u stoju na glavi tako i u svakodnevnim situacijama. Strah je naše mračno lice, koje nas mijenja i koje se suprotstavlja našoj volji – no prečesto ga ne vidimo, jer je kamufliran raznim izgovorima, pa i ne znamo da se s njime treba suočiti.

Strah je skriven u našu svakodnevicu, utkan u temelje naše egzistencije, i rijetko kad sebi damo priliku da se s njime direktno suočimo. Inverzija je prava prilika za to. U inverziji moramo najprije uočiti strah, pa ga zaobići, otpustiti i pokloniti povjerenje svojoj volji umjesto njemu – i potom sa znatiželjom sačekati da vidimo što će se dogoditi sljedeće. U inverzijama je strah bjelodan: uočavamo koliku igra ulogu u našim životima i koliko nas ograničava u svakodnevnim radnjama. U temelju svake inverzije je strah koji trebamo – i želimo – pobijediti.

Svaki je strah rezultat onog osnovnog, straha za život. Zato je svladavanje stoja na glavi veliki preokret u praksi joge: u toj asani shvaćamo da smo sami kreatori svoje sudbine, da je naša volja iznad svega. Čudan je to osjećaj, kao i svako iskustvo neprenosiv – stoga ga treba doživjeti (ajmo, vrijeme je za stoj na glavi!). Pobijediti gravitaciju, osnovnu silu materije, znači pobijediti materiju u njenoj srži. Materija je naša vlastita projekcija, i naravno da je naš um snažniji od nje!

Jako je zanimljivo biti okrenut naopačke, jer doista um više ne vlada nama, već smo prisutni SAD i OVDJE. Izuzetno je to iskustvo o kojem pričaju sve mudre knjige Nema vrludanja, ‘citta vrttija’ i stalnog razgovora kojeg vodimo sami sa sobom. Intuicija preuzima prevlast nad racionalnim umom, a pomnost koja prati inverzije put je do samorealizacije… usput nam pokazujući lakoću kojom možemo kročiti kroz život ako smo razigrani i neograničeni strahom, puni povjerenja u sebe i u život.

Pad je let

Jednom kad nam inverzije postanu ugodne i stabilne, što se dogodi brzo ako imamo redovitu praksu joge – više ne želimo nazad! Čim vidimo zid skačemo u stoj na rukama, u svakoj prilici se uglavimo u stoj na glavi… a jednog dana kad svladamo Pincha Mayurasanu, nema te prilike (uključivo i obiteljska okupljanja) u kojima ne žudimo za jednim brzinskim stojem na podlakticama dok nitko ne gleda… To je valjda to jogijsko ludilo o kojem svi pričaju. Iskustvo ostajanja u inverziji je izuzetno, ali vrlo je zanimljivo i iskustvo pada. I pad je let… Ponekad moramo pasti iz neke teške inverzije kako bismo shvatili da je to – posve OK! Čak štoviše – zabavno, ljekovito, opuštajuće. Kao i u životu, ponekad moramo pasti da bismo shvatili da je ponovno ustajanje ono što nam je zapravo trebalo. A ponekad moramo najprije naučiti padati kako bismo razumjeli koji je put do visina!

Osobno obožavam inverzije, pogotovo Pincha Mayurasanu, i stalno bih bila u njoj (maloprijašnji primjer obiteljskog okupljanja tijekom kojeg pobjegnemo na balkom dok nitko ne gleda, pa tamo stojimo na podlakticama i dišemo, iščupan je iz osobnog iskustva ). Pinchu sam savladala uživajući u padovima: jednom kad kvalitetno padnete iz Pincha Mayurasane, htjet ćete to iskustvo ponoviti (ako ste doista jogijski čudak )! I onda opet.

No, unatoč tome što iskoristim svaku priliku za bivanje naopačke, stoj na rukama bio je godinama moj najveći izazov: nisam mogla svladati strah koji se manifestirao znojnim dlanovima i laganim drhtanjem čim bih stavila dlanove u pod i postavila namjeru da se vinem u visine… Taj je strah postao mini-opsesija, pa sam se bacala po svim zidovima, stablima, ogradama, u svakoj prilici koju sam imala. No nije postajalo ništa bolje, moj stoj na rukama nije nimalo napredovao, sve do trenutka kad sam sebi dala dozvolu da – padnem!

Tad je počela prava avantura: padala sam po računalima, svijećnjacima, stupićima i zidićima, a najradije po livadama i gustoj travi. Sva silina izgovora koje sam imala za nemogućnost balansiranja više nije imala nikakvo uporište, jer nisam ni namjeravala balansirati: kretala sam s idejom pada, i s vremenom se toj ideji počela veseliti. Masnice po nogama od padova u monitore, radijatore i sve u što sam udarala neobično su me veselile… jer sam intuitivno, bezrazumski, znala da savladavam temeljni, egzistencijalni strah. Nema tog pada koji meni može išta!

Naravno da je bilo i takvih koji bi me malo zabrinuli, ali nisu me usporili: i dalje skačem čim vidim priliku i čekam da – padnem. S veseljem. Stoj na rukama sad je postao bez veze – pad je ono što se čeka! I pad iz Sirsasane C i pad iz Karandavasane i pad iz Vrschikasane, sve su to postali jedva dočekani padovi… letovi… i znam da dok čitate ovo mislite da nisam normalna, ali to je moj put do lakoće postojanja. Svaki je put osebujan, a ja sam nakon mnogo ozbiljnosti i svakojakih pristupa odlučila da će moj put biti pun znatiželje, radosti i iskušavanja zanimljivih rješenja. Nije za svakoga, stoga ne preporučam svima padanje iz stoja na rukama, ali činjenica jest da mi ljudi nismo svjesni što sve možemo – dok ne probamo.

Osim toga, svi znamo da moramo odustati od čežnje za rezultatom kako bismo ga postigli. Ovo je jedan primjer kako se situacija razvije kad rezultat više nije jako bitan: dobijemo često upravo ono po što smo najprije krenuli. U ovom slučaju ja svaki dan dobijem onaj trenutak (u boljim danima nekoliko njih) neopisive lakoće postojanja koji daje stoj na rukama… I zapravo sam savladala onu inverziju koja me mučila – što je u međuvremenu postalo nebitno.

Hrabrost kojom se ogrnemo jer se suočimo sa strahom i zaključak da je naša volja jedino bitno sredstvo upravljanja daje nam povjerenje u samoga sebe i sveobuhvatnu Kreaciju. Stoga poklonimo sami sebi povjerenje i izvrnimo se – naopačke! Kažu svi da ćemo od toga biti mladi, prpošni i puni volje i entuzijazma, a tko zna, možda dođemo i do famozne samorealizacije.

Foto: Ivana Benčić/Sanja Radović